Mad World
12.06.2006.,ponedjeljak
From Hell They Came
|
Šta da kažem osim to da je koncert ispunio sva moja očekivanja, pa i daleko više od toga. U Zagreb smo krenuli ja i emptyness još u petak, kako bi se mentalno i fizički spremili za nadolazeći događaj. :) 10.6.2006. O da. Ovaj datum ću zapamtit dobro. Probudio sam se oko 9 ujutro znajući da je danas onaj dan kojeg smo toliko iščekivali. Vani je bilo tmurno i kišovito. Nikakva kiša nas ne bi zaustavila. Nakon bauljanja po Zg-u i žderanja loše hrane u menzi, oko 18h smo se zaputili do Boogaloo-a. Pošto tamo nikog nije bilo, sjeli smo kod Pučkog otvorenog učilišta i lagano pijuckali Pan. Tenzija se već osjećala. Nakon nekog vremena smo krenuli do ulaza u Boogaloo-a. Moram li napomenut da sam se sledio kad sam čuo da imaju tonsku probu?:) Bila je to nekakva mješavina American Psycho/Abominable Dr. Phibes do potpuno odsvirane Some Kinda Hate... Imao sam neki čudan osjećaj u trbuhu, nervoza, trema... Sve povezano s osjećajem uzbuđenosti i iščekivanja. Polako se skupljala ekipa, i upoznah ramonu i kuma. :) Nakon euforije upoznavanja (O kume dobra guza, dobra!), krenuli smo unutra... Redar nas je sve prepipavao, a kod prepipavanja mog seksi tijela, redari su očito uživali. :D Mrak je već polako pao i svi smo krenuli prema pozornici... Prva predgrupa, legendarni Zg pankeri No More Idols su polako pripremali ekipu za pogo. Zatim, Antitodor sa odličnim nastupom. Treća predgrupa Babiesi su već bili dosta, iako im je svirka bila odlična, samo smo čekali da što prije završe... Proguramo se u prvi red. Navlače se ogromni crveni zastori, svjetla se gase a tišinu prekida glazba iz popularnog horror filma Halloween. Još nisam doživio takvu atmosferu, puna dvorana je pjevala najveće hitove dok mi se na svaku sjenu koja bi prošla iza zastora, trnci prošli niz kralježnicu. Može se slobodno reći da smo čekali tak 15-tak minuta, potpuno izgubljeni, samo buljeći u taj zastor i pitajući šta rade tamo. Čekanje je bilo nepodnošljivo a napetost samo rasla i rasla... A onda... Nastane tišina u dvorani, zastori se razmaknu, otkrivajući ogroman Fiend Skull na crnom platnu. Gusta magla prekrije dobar dio publike, ništa se nije moglo vidjet. Samo sam osluškivao... Prvi riffovi su proparali kroz publiku, crvenkasta svjetla se upale kroz maglu gdje ugledam legendarnog Jerryja kako se dere Haaaalloweeeennn, I remember Halloween! Dez je rasturio na gitari a Robo prašio po bubnjevima. Publika je podivljala, uslijedio je jebački pogo, a ja jebeno nisam mogao vjerovat svojim očima... Jerry Only, udaljen najviše 2 metra od mene, rastura bas dok je Dez sa svojom sablasnom pojavom iznenadio mnoge. Sve se odvijalo tako brzo. Tako su jebeno BRZO svirali. A publika je bila nenadjebiva... puna dvorana Fiendova kako pjevaju svaku stvar i oduševljeno pružaju ruke prema pozornici. Prizor iz snova. Sve su svirali bez pauze, redajući jedan hit za drugim. Pogo je samo postajao žešći a Misfitsi su uistinu pružili prizore za sjećanje... Ne sjećam se svega točno no svirali su se najveći klasici: We Are 138, Skulls, Astro Zombies, 20 Eyes, Last Caress, Die Die My Darling, Some Kinda Hate, Attitude, Hybrid Moments, I Turned Into A Martian, Where Eagles Dare, London Dungeon, itd.... Svirali su čak i Bloodfeast... Prejebeno. Na Horror Hotel je Jerry izabrao neku sretnicu koja je mogla s njim pjevat refren... Zatim su sa Kong At The Gates otvorili hitove «novih» Misfitsa... Dvoranom je proparalo Forbidden Zone, Helena, Crawling Eye, 1 000 000 Years BC, Mars Attacks, From Hell They Came, Walk Among Us, itd... Sve su svirali tako jebeno brzo i bez pauze da je publika morala skužit koju stvar uopće sviraju... Takva energija... Atmosfera je nešto što jednostavno ne mogu opisati... Publika, Misfitsi, taj osjećaj... To se jednostavno mora doživjeti, Jerry kak se baca i dolazi do publike (O da, taknuo sam njegova bas:)). Monstruozno. Jednostavno su tak brzo prošli kroz sve hitove da se neki nisu uspjeli ni snać. :) Odlična svirka, prejeben nastup i atmosfera. Misfitsi jesu unikatan bend, to svatko može vidjet. A još vidjet ih uživo... To je atrakcija. Vidjeti Jerryja kako svira bas dok se magla oko njega diže... Deza kako jebeno dobro svira... Robo-a koji je sve oduševio... Nakon što su završili, Jerry je upitao publiku da li da dođu još jednom u Hrvatsku... Gromoglasno se zaorio publikom znak potvrđenja. :) Ako opet dođu, vidimo se na stejđu. :) Na Dig Up Her Bones, neki lik je istrčo na pozornicu, sav našminkan kao Graves... Prejebeno. Bilo je i stejđ-dajvinga, redari su pokušali zaustavit proboje, ali to je bilo jednostavno nemoguće! Povicima: We want more!!! Još jednom su se vratili na stejđ i odsvirali klasike kao što su Die Die My Darling i Last Caress... I da, odsvirali su dvije stvari od Black Flaga, jednu koju nisam zapamtio te prejebenu Rise Above... U jednom trenutku je netko bacio Ramones majicu Jerryju...Jerry ju je uzeo i podigao a svi su mu klicali i pljeskali. Jerry Only, Robo i Dez Cadena su uistinu veliki glazbenici i ljudi... Nema tu onog preseravanja, prezira i glumljenja «rock zvijezda». Dečki su nakon koncerta još negdje sat-dva slikali se s fanovima, potpisivali sve moguće stvari, od ulaznica i postera do torbi, jakna i kapa. Fiend Club. Moram li napomenut da mi je stara jakna s Fiend Skullom sad potpisana od ruke Jerry Onlyja? :) Rulja je odmah nahrupila s papirićima i ostalim rekvizitima, sreća da sam uspio dobit još potpis Robo-a na Ramones majicu (više je nikada ne perem:)), i potpise i Jerryja i Robo-a na ulaznicu... Prejebeno. Emptyness je također dobila Jerryjev potpis na prišivak na jakni. Ali to je ništa... Kum i ja smo se popeli na stejđ i užicali čak i sliku... Došao sam do Jerryja i stavio mu ruku preko leđa... nisam mogao vjerovat da se to događa!!! Zatim smo se uslikali i ponovno bacili vratili u publiku... Nemoguće je opisat osjećaj kad susretneš jednog od svojih IDOLA i još se slikaš s njim!!! Tu sliku ću uramit, to je sigurno... Ne znam, još sam pod debelim dojmom svega toga, nisam mislio da ću ikada doživjeti nešto takvo. Nisam nikad ni pomislio da bi Misfitsi, jedan od mojih najdražih bendova, mogli doći u našu malu zemlju... Kad bi me netko pitao koji su ti omiljeni bendovi... Misfitsi i Ramonesi, bez sumnje. Kraljevi horror punka su oduševili sve pa vjerujem i skeptike. Čut i vidjet svoj omiljeni bend uživo je trenutak koji se ne zaboravlja... Tak je sve brzo završilo iako su poprilično dugo svirali... Ali jebiga, meni bi bilo malo i da su 2 dana svirali. O ovom će se koncertu još dugo pričat. Svi smo bili u nekakvom šoku i euforiji od samog početka pa do kraja, potpisivanja i slikanja... I samo da kažem da je sve to dobilo novu dimenziju jer sam jednu od najljepših večeri u životu proveo s njom (Hvala Dunj) . Valjda sam ko zombi hodao iz Boogaloo-a dok je kiša pljuštila... Kad smo stigli u stan, apsolutno mokri, znojni, iscrpljeni, sklopio sam oči a slike s konca su samo skakale a u ušima brujao zvuk gitare. Unatoč boli u svakom dijelu tijela, zaspao sam ko klada, sretan i zadovoljan. Update: Par slika s koncerta...     |
- 23:46 - Komentari (35) - Isprintaj - #
09.06.2006.,petak
We Are 138
|
Eto samo da se javim prije koncerta koji čekam cijeli život... Putujem u Zg večeras da bi sutra prisustvovao najvećem događaju koji je zabilježen ogromnim slovima na mom (virtualnom) kalendaru. Sad kad se sjetim koliko sam puta sanjao da sam na ovom koncertu, maštao o tome pod predavanjima... I sad, ostvarenje snova. Prejeben osjećaj. And Once Again... Everyday Is Halloween... |
- 18:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #
23.05.2006.,utorak
Vrijeme za lov
|
Subota naveče. Ruke su mu se grčile, a mišići pulsirali. U prsima ga je probadala jezovita bol a mozak mu gnječila lubanja. Pokleknuo je od nagle boli. Kičma mu se počela istezat, rebra su pucala. Krv mu je curila iz usta. Bezuspješno je pokušavao otvorit vrata stana, bol je bila prevelika. Napokon, padne na pod, skvrčeći se od parajuće boli. U glavi mu je tutnjilo. Nokti su mu se produžavali gotovo razdirući prste, koji su postajali sve deblji i masivniji. Uhvatio se za nabrekle ruke i ispustio užasni urlik. Urlik koji je vapio za pomoć. Ali bilo je već prekasno. Lubanja se oblikovala tako da se prednji dio izdužio i tvorio svojevrsnu njušku s ogromnim zubima koji su stršali ispod krvavog zubnog mesa. Gusta dlaka se prvo pojavila na prsima, samo da bi se proširila po cijelom tijelu poput kuge. Koljena su se skvrčila tako da više nije mogao hodati. Cijelo mu je tijelo poprimalo animalni oblik. Humanoidni vuk. Još je bio svjestan, još je postojala mala doza ljudskosti u njemu. Uspravio se i pogledao u odraz na prozoru. Tog trenutka je poželio da nije pogledao. Vidio je samo tamnu mrlju s odrazima šiljastih ušiju i svjetlećim očima. Tada je i zadnji dio ljudskosti nestao kao da nije ni postojao. Razum je zamijenila neutaživa glad. Nad parkom se pojavio blještavi mjesec kojeg su otkrili oblaci. Skočio je kroz prozor u tamu, ne ostavljajući traga za sobom. Još jednom će njegove kandže komadati toplo meso. Još jednom će njegovi zubi se naći u nečijem vratu. Još jednom će njegove oči svjetliti u grmu kraj kojeg baš ti prolaziš. Još jednom je vrijeme. Vrijeme za lov. My blood, it's wolfsblood Pumping in my veins When I'm killing a five year old And I feel my heart extend And I feel my muscles break And I feel my gums extend And I know I'm not a man |
- 23:54 - Komentari (11) - Isprintaj - #
19.05.2006.,petak
|
|
- 13:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #
09.05.2006.,utorak
Tok života
|
Svaki dan se susrećemo s novim problemima, pitanjima koje nam dređuju budući tok života. Možda baš nesvjesno donosimo naoko bezazlene odluke, ne shvaćajući da nam baš one mjenjaju život u samoj njegovoj srži? Vjerujem da ste svi čuli za famozni “domino” efekt? The domino effect indicates that some change, small in itself, will cause a similar change nearby, which then will cause another similar change, and so on in linear sequence, by analogy to a falling row of dominoes standing on end. Dakle, i najmanja sitnica može uzrokovati drastične promjene u nekom vremenskom periodu. Uglavnom, veoma zanimljiva teorija kad malo bolje pogledate. I sad se postavlja jedno bitno pitanje: “Da li mi možemo prepoznati koje su to odluke koje bi nam mogle promijeniti život?” bilo bi dobro kad bi mogli, no smatram da to nije moguće (osim ako imate vremenski stroj :)). Možda je tako i bolje? Treba pamtit prošlost, živit sadašnjost i planirat budućnost. Wow, ovo čak ima smisla. :) Iako ne treba sad to koristit za ispriku... Ipak općenito čovjek upravlja (više-manje) svojim životom. Treba se uhvatit u koštac sa svim sranjima koje nas okružuju. Jebiga, može netko reći da je ta borba uzaludna, da je sve to predodređeno... Ali opet, smatram da je cijeli smisao života upravo u toj borbi. Danas imaš neka sranja, strepiš, nadaš se da će sve dobro proć...kad na obzoru vidiš nove nevolje i probleme. I tako u krug. Prije sam se pitao, pa kako onda čovjek može biti sretan ako je konstantno u nekom sranju i mora se borit kako umije i zna? Treba ponekad znat reći: “Jebe mi se za sve, sretan sam.” Treba to malo češće govorit da se ne utopimo u vlastitim brigama. Nije uvijek lako, ali ako već živiš, osjećaj se živim...izbjegni rutinu. Svakome treba mala doza ignorancije... Jer, shvatio sam da problemi nikad ne prestaju i ne trudite se čekati neko “zlatno” razdoblje života jer ono jednostavno ne postoji. Pronađi sreću, koja se nalazi u stvarima koje možda do sada ne primjećuješ. Život je sada, u tebi, sa svim sranjima koje donosi. Prihvati ga. I woke the other day And saw my world has changed The past is over but tomorrow‘s wishful thinking I can‘t hold onto what‘s been done I can‘t grab onto what‘s to come And I‘m just wishing I could stop, but Life goes on Come of age Can‘t hold on Turn the page Time rolls on Wipe these eyes Yesterday laughs tomorrow cries Memories are bittersweet the good times we can‘t repeat Those days are gone and we can never get them back Now we must move ahead Despite our fear and dread We‘re all just wishing we could stop, but Life goes on Come of age Can‘t hold on Turn the page Time rolls on Wipe your eyes Yesterday laughs Tomorrow cries With all our joys and fears Wrapped in forgotten years The past is laughing as today just slips away Time tears down what we‘ve made And sets another stage And I‘m just wishing we could stop Life goes on Come of age Can‘t hold on Turn the page Time rolls on Wipe these eyes Yesterday laughs Tomorrow cries |
- 21:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr |